Priče

Vremeplov Kroz Izmenjena Stanja Svesti

Ovaj tekst ima za cilj da vas povede na jedno zanimljivo putovanje kroz hemijski izmenjena stanja svesti. Ovo putovanje u mom slučaju traje (uz kraće prekide) nekih 15 godina i polako se približava kraju jer smatram da sam dovoljno naučila iz njega.

Zahvaljujući svom karakteru koji se bazira na kombinaciji velike radoznalosti i samokontrole koja stupa na snagu jedino kada se previše približim autodestrukciji, morala sam da se pozabavim i ekstremnijim supstancama kao što su recimo heroin (intravenski) i ajahuaska. Ipak, nijedna stvar o kojoj ću pisati nije uspela da me fizički niti mentalno satre na način koji bi doneo doživotne ožiljke. Zbog toga sebe ne smatram oštećenom ličnošću – štaviše, moje mentalno zdravlje je u ovom trenutku bolje nego što je ikad bilo, a ni fizičko ne zaostaje mnogo za njim. Iz tog razloga mogu da se bez žaljenja prisetim svega iz svoje prošlosti, pa i onih najmračnijih epizoda.

Iako ovo možda ne zvuči smisleno, mogu da kažem da sam zahvalna svojim roditeljima za ogromnu slobodu koju su mi dali kao tinejdžeru i mladom studentu. Da mi je sloboda u tom periodu bila ograničavana, verujem da bi to stvorilo samo dodatni bunt i još više štete jer je moj tadašnji karakter bio preko svake mere neukrotiv. Na trenutke razmišljam o tome kako ću se postaviti ako moje dete bude bilo jednako divlje kao što sam ja bila tad i iskreno nemam baš neke sjajne ideje po tom pitanju. Videćemo!

Pre no što krenem da vam hronološki izlažem svoja iskustva sa različitim supstancama, pomenuću tri stvari koje nikada nisu imale veći uticaj na moj život – to su alkohol, cigarete i marihuana.

Alkohol više volim zbog ukusa neko zbog efekata, tako da je moja ljubav prema dobrim vinima i džin toniku po prirodi stvari jednaka ljubavi koju imam prema jelima koja ne jedem svakog dana nego samo u specijalnim prilikama. Efekte alkohola smatram dosadnim i poprilično plitkim, a mamurluk narednog dana je previsoka cena za takve nezanimljive efekte. Što se tiče cigareta, iako povremeno pušim od svoje sedamnaeste godine (u socijalnim prilikama tražim od pušača da mi daju po koju cigaretu) nisam nikada postala pušač u pravom smislu te reči. Efekti nikotina mi više prijaju od alkohola s obzirom da cigarete uspevaju da mi na prijatan i brz način razbistre glavu (volim onaj lep talas mentalne bistrine koji dolazi nakon što se povuče prvih par dimova), ali jednostavno nemam potrebu da redovno pušim. Čak i kada cigarete ne bi imale pogubne posledice po zdravlje, ne bih pušila više nego uobičajeno, a to je nekih 4 do 5 cigareta nedeljno.

Moj odnos sa marihuanom je verovatno najteže objasniti, jer ova lako dostupna supstanca koja je korisnija i zdravija od alkohola i cigareta nikad nije uspela da me zavede i kupi svojim efektima. Marihuani sam dala priliku mnogo puta, ali sve se uvek završavalo mojim velikim razočarenjem jer je supstanca uspevala jedino da me ubaci u jedno jako nisko i prljavo izmenjeno stanje svesti koje mi degradira tok misli i pritom ne nudi ništa zabavno, jezivo niti duboko zauzvrat. Marihuana ne utiče loše na moje raspoloženje i čak shvatam određenu veselu blentavost koju inicira, ali ta vrsta raspoloženja mi prosto rečeno nije zanimljiva.

Toliko o ovim manje bitnim supstancama!
Sada sledi spisak interesantnijih stvari sa kojima sam se družila počevši od 2003. godine:

2003-2004

Supstance: ekstazi, spid, kokain
Generalno stanje svesti:

Period svoje inicijacije u svet amfetamina i drugih supstanci sa sličnim efektima pamtim sa romantičnom nostalgijom jer negativih efekata gotovo da nije bilo, verovatno zato što sam tada bila jako mlada i potpuno zdrava, fizički i mentalno. Pošto sam oduvek bila blago introvertna osoba, oduševljavala me je sposobnost amfetamina da mi rasteraju bilo kakvu vrstu socijalnih inhibicija. Ovo se posebno ogledalo u mom odnosu sa muškarcima, jer sam upravo u tom periodu prigrlila identitet nekakve hard-rok Lolite. Družila sam se mnogo starijim bajkerima i često išla na njihova okupljanja, uživajući u tome da budem u centru pažnje kao najmlađi i najslađi član bajkerske posade. Kokain nisam nikad plaćala – bilo je dovoljno samo da se pojavim na određenom okupljanju. Moje stanje svesti na stimulativnim supstancama je tada bilo bistro, pozitivno i razigrano na jedan još uvek detinjast način. Ipak, s obzirom da sam bila devojka koju su mnogi želeli a gotovo niko nije mogao da ima, određeni osećaj egocentričnosti je vremenom počeo da uzima maha i bio je pojačan kokainom i amfetaminima.

Za kokain bih rekla da je prilično jednostavna supstanca sa predvidivim i linearnim efektima – uvek mi je donosio samo neku vrstu prijatne tenzije (i fizičke i mentalne) i želju za akcijom koja bi relativno brzo nestala i vraćala me u regularno stanje svesti bez osetnog pada.

Incidenti:

Moje šepurenje u bajkerskim krugovima mi je jednom prilikom gotovo došlo glave. Dok sam jedne večeri u nekom poljskom wc-u pokušavala da pomešam kokain i spid, meni nepoznati pijani manijak je došao pred vrata wc-a, krenuo da ih drma i na kraju ih otkinuo. Pošto sam se skamenila od straha, tip je pozvao nekog svog ortaka, obojica su me zgrabili (jedan za ruke, drugi za noge) i krenuli da me nose ka parkiranim kolima. Uspela sam da pobegnem samo zato što sam se pribrala i krenula da ih toliko jako šutiram i ujedam da su morali da me puste.

2005-2006

Supstance: benzodiazepini, klozapin, heroin, metadon, trodon, litijum
Generalno stanje svesti:

Dve najgore godine u mom životu usledile su direktno posle manje-više bezbrižnih dana provedenih u društvu starih rokera. Kada sam se preselila u Beograd i počela da studiram, čudni ljudi koji su se kretali po darkwave krugovima (recimo u klubu Akademija koji više ne radi) su počeli da me privlače iz sve snage. Muškarci koji su izgledali kao zgodne serijske ubice su postali moja najveća fantazija, a sa njima u paketu su došli i ozbiljni opijati koji teško da su imali šta da traže u životu jedne devetnaestogodišnjakinje. Za nepunih mesec dana otkako sam se preselila iz Vršca u Beograd, već sam šmrkala heroin skoro svakog dana i jela po nekoliko diazepama uz njega, jer su tako radili i ljudi sa kojima sam se družila. Moram da napomenem da mi opijati i sedativi nisu prijali, ali sam se trudila da ih ”shvatim”. Često mi je bilo muka po ceo dan (nekad sam stvarno i povraćala) i imala sam konstantno rupe u sećanju – uveče nisam mogla da se prisetim šta sam radila i gde sam bila ujutru. U najekstremnijim okolnostima mi se dešavalo i da zaboravim kako se zovem i gde živim.

Bez obzira na sve to, nisam osećala nikakav bol niti samosažaljenje, postojala je samo nekakva ravnodušnost i prihvatanje takvog načina života kao da je on nužan. Heroin u kombinaciji sa sedativima mi je potpuno oduzeo sposobnost analiziranja sopstvenog života i to je bio svakako najgori hemijski ”brainwash” koji sam ikad iskusila. Što se tiče klozapina, antipsihotika koji se koristi u tretiranju šizofrenije, ni dan danas mi nije jasno kako sam uopšte uspevala da ga nabavim i zašto sam ga koristila. Pretpostavljam da se radilo o krajnjem mazohizmu koji me je tada bio uzbudljiv. Nisam sigurna da li je zloupotreba klozapina imala ikakve veze sa šizofrenom epizodom koju mi je donela ajahuaska mnogo kasnije, pošto ne znam da li ovakvi lekovi mogu da trajno izmene strukturu mozga.

Posle otprilike godinu dana življenja ovakvog života u beogradskom podzemlju i viđanja užasnih scena kakve normalni ljudi poznaju samo iz filmova, uspela sam da se nekako trgnem i samoinicijativno odem u Palmotićevu (institut za mentalno zdravlje) gde sam se rasplakala pred doktorima i ispričala prvo njima, a kasnije i svojim roditeljima celu priču. Bio mi je prepisan litijum – valjda su doktori odlučili da je to jedina supstanca koja će uspeti da neutrališe moj mentalni horor. Odlučila sam i da se odselim iz Beograda na neko vreme.

Bilo mi je potrebno oko godinu dana da se sredim i nastavim sa svojim regularnim životom. Na faksu sam pala godinu, ali sam odlučila da ću se vratiti i nastaviti da studiram. Tako je i bilo.

Što se tiče heroina, često se dešavalo da me prijatelji i poznanici pitaju da im detaljnije opišem efekte, pošto on predstavlja ultimativno ocrnjenu supstancu i prvu stvar koja će svima pasti na pamet kada vide neku kampanju ”droga=smrt”. Ako se heroin šmrče, njegovi efekti prosto rečeno smanjuju svaku vrstu osetljivosti i potrebe za akcijom. Postojanje u prostoru bez misli i bez osećanja čini se udobnim. Vreme prolazi sporo i ništa se konkretno ne događa, sem neke vrste neprirodne opuštenosti i nehaja koji onemogućavaju bolu i ostalim negativnim osećanjima da se probiju do površine svesti. U slučaju da se uzima intravenski, heroin donekle ima više smisla jer početni ”rush” koji traje nekih tridesetak sekundi do eventualno minut stvarno liči na jak orgazam. Tenzija celog tela se penje do jako visoke tačke a potom sledi prijatan slobodan pad u dubinu kojoj se ne vidi kraj. Problem nastaje nakon što se taj slobodni pad završi, jer je stanje koje sledi neuračunljivo i liči na neku vrstu trovanja ili paralize. Ja nisam mogla uopšte da se pomerim satima a nisam mogla ni da paničim zbog toga, jer su mi misli bili zamrznute. Iz sadašnje perspektive ne bih volela da se vraćam u to stanje svesti, ali shvatam privlačnost tih prvih zavodljivih momenata nakon igle. Pretpostavljam da recimo ljudi koji se bave erotskom asfiksijom uživaju u sličnoj vrsti opasnog ”rush-a”.

Incidenti:

Jedne kasne jesenje večeri 2005. kada mi je moja tadašnja najbolja drugarica dala heroin intravenski, pala sam u stanje koje bi se najbolje opisalo kao kratkotrajna koma. Ljudi koji su bili sa mnom jednostavno nisu mogli da me ”vrate” koliko god su se trudili i počinjali su da paniče jer nisu želeli da imaju posla sa policijom ako me prebace u bolnicu. Pošto su znali gde otprilike živim (na Karaburmi), samo su me odvezli do neke prometne ulice između Karaburme i Višnjičke banje i izručili iz kola, nadajući se da će mi neko drugi pomoći. Sećam se da mi je trebalo jako puno vremena da se prizovem svesti i shvatim gde se nalazim. Sva sreća pa me niko nije pokrao niti silovao – pretpostavljam da sam izgledala kao pijani beskućnik i da su me svi prolaznici zaobilazili.

Uspela sam da se saberem i pozovem nekog prijatelja koji je živeo u Višnjičkoj banji, pa je on došao po mene i prebacio me u stan. Tada sam iznajmljivala sobu u stanu neke prijateljice moje babe iz Vršca i pošto sam te večeri bila potpuno van sebe, desilo mi se da sam umesto u svoju sobu ušla u kupatilo, legla u kadu i pokrila se svim mogućim peškirima koje sam mogla da dohvatim. U šest ujutru me je probudio vrisak stanodavke kada je ušla u kupatilo. Bila sam momentalno izbačena iz njenog stana i morala da se odselim kako znam i umem već narednog dana.

2007-2010

Supstance: spid
Generalno stanje svesti:

Nakon sto sam se sklonila od teških opijata i lošeg društva, bila sam mirna i uzorna naredne dve godine. Postala sam ne samo dobar student, nego jedan od najboljih studenata u svojoj grupi na Filološkom faksu. Što se tiče psihoaktivnih supstanci, jedina stvar koju sam u ovom periodu koristila bio je spid, i to u vrlo malim količinama i gotovo isključivo kad sam spremala neke teže ispite. U tom periodu nisam znala za ”smart drugs” kao što je recimo piracetam, pa je spid za mene igrao tu ulogu. Moje raspoloženje je postalo relativno stabilno a i fizičko zdravlje se dosta popravilo. Nisam primetila da mi je povremena upotreba spida donosila ikakve negativne nuspojave, tako da sam ponekad počela da ga upotrebljavam i za izlaske. Ekstazi sam još uvek izbegavala.

Incidenti:

U ovom periodu se nije desilo ništa preterano neprijatno. Pamtim samo jednu smešnu nezgodnu kada sam nakon neprospavane noći na spidu ujutru krenula da ispržim jaje na oko i sipala u već zagrejan tiganj deterdžent za pranje suđa umesto ulja.

2011-2014

Supstance: MDMA, MDA, adderall (amfetaminske mešane soli), wellbutrin (bupropion), lexapro (escitalopram), nootropici (fenilpiracetam), feniletilamin
Generalno stanje svesti:

Kada sam diplomirala i preselila se u Ameriku na postdiplomske studije, moje raspoloženje je počelo da oscilira između manije i depresije koje više nisam mogla da regulišem sopstvenim snagama, pa sam u jednom trenutku odlučila da potražim stručnu pomoć. Pretpostavljam da se to desilo jer se nisam dobro uklopila u svoje novo okruženje. Psihijatar u studentskoj ustanovi mi je prepisao antidepresiv Wellbutrin, koji sam koristila nekih mesec-dva a potom shvatila da više ne deluje na mene. Wellbutrin mi je na početku zaista blokirao najcrnje misli i omogućavao mi da se bez nekog naročitog očaja probudim svakog jutra i učestvujem u svim obaveznim aktivnostima, ali onda je sve to jednostavno prestalo i počela sam da se osećam jednako bedno kao i pre.

Moje stanje se popravilo kada sam se preselila iz Teksasa u Njujork, krenula da pohađam drugu školu i aktivno se bavim fotografijom. U Njujorku sam upoznala i društvo koje je redovno išlo po raznim muzičkim festivalima, a druženje sa njima je uključivalo i tipične festivalske supstance kao što je MDMA. Pošto sam često radila kao koncertni fotograf, moj život je u tom periodu ponovo poprimio rock ‘n’ roll atmosferu, sličnu onoj u kakvoj sam uživala kada sam se kao klinka družila sa bajkerima. Preko sada već pokojnog Silk Road-a naručivala sam odličan MDMA u kristalu i mogu da kažem da su ti njujorški dani bili ”zlatni period” mojih MDMA iskustava.

Čist MDMA kakav se pre prohibicije 1985. ponekad koristio u psihoterapiji se sada teško nalazi, ali sam zahvaljujući nekim jako sposobnim poznancima uspela par puta da dođem do supstance koja me je oduševila više od svega što sam prethodno uzimala. Mogu slobodno da kažem da su MDMA i kasnije psilocibin (pečurke) uspeli da poguraju moje stanje svesti u jednom zdravom smeru koji je uključivao jednostavnu radost življenja u kombinaciji sa novim načinima suočavanja sa sopstvenim mislima. O psilocibinu ću pisati detaljnije pošto triptamine smatram najzaslužnijim za svoj izlazak iz depresije, ali i MDMA je tu imao solidnu ulogu jer mi je vratio sposobnost uživanja u svetu i ljudima na jedan nekomplikovan i vedar način koji mi je itekako nedostajao.

Dejstvo MDMA-a bih podelila u dve kategorije, od kojih drugu smatram terapeutskom, dakle korisnom za mentalno zdravlje. U slucaju kada sam uzimala veću dozu (300 do 500 mg), uvek bih osetila blagu fizičku slabost u kombinaciji sa ogromnom euforijom koja mi je donosila potrebu za aktivnom i intenzivnom interakcijom sa svetom i ljudima. Sa druge strane, slabija doza (manje od 200 mg) mi nije donosila nikakav vid fizičkih problema niti zaslepljujuću euforiju, već više neku vrstu tihog introspektivnog zadovoljstva koje može da se upotrebi i za uživanje u laganim aktivnostima kao što je recimo šetnja u prirodi ili razgovor sa prijateljem.

Sem MDMA-a, još jedna nova supstanca koju sam počela da upotrebljavam u ovom periodu bio je piracetam, nootropik poznat po tome što se ponaša slično amfetaminima i doprinosi pojačanoj mentalnoj bistrini i boljem fokusiranju. Ja sam koristila fenilpiracetam koji je u suštini jača verzija piracetama i mogao je da se nabavi preko određenog američkog sajta, da bi ga nakon 2 godine sklonili iz online apoteke, verovatno jer su ga ljudi zloupotrebljavali. Meni piracetam nije bio potreban jer nisam imala problema sa fokusiranjem (tada sam bila student na koledžu digitalnih medija), ali sam svejedno volela da eksperimentišem sa njim, a jednom prilikom sam sa istog američkog sajta naručila i celu kantu feniletilamina, monoaminskog alkaloida od koga se dobija niz drugih psihodeličnih i stimulativnih supstanci.

Feniletilamin je sam po sebi aktivan jedino u većim količinama ili ako se uzima u kombinaciji sa MAO-B inhibitorima, koje nisam htela da nabavljam jer me je plašila mogućnost slučajne smrti izazvane serotoninskim sindromom. Pošto nisam imala MAO-B inhibitore, morala sam da istrpim užasan ukus fenetilamina, progutam par supenih kašika praška i pričekam desetak minuta na zavodljivi osećaj tople utrnulosti koja se širi celim telom i kristalno hladne bistrine u glavi. Ovi toplo-hladni efekti su trajali samo nekih par minuta, ali su bili intenzivni i čak pomalo jezivi – par puta sam pomislila da ću se onesvestiti. Kao i ranije, strašne stvari su me i dalje oduševljavale.

Incidenti:

Moj strah od serotoninskog sindroma nije bio neopravdan s obzirom na raspon supstanci sa kojima sam se igrala. Tako se jednog dana desilo da sam pitala prijatelja koji je koristio antidepresiv Lexapro (escitalopram) da mi da jednu tabletu od 10 mg, čisto da bih se prisetila stanja svesti koje izazivaju antidepresivi i uporedila ga sa nekim skorašnjim iskustvima. Progutala sam tabletu uz doručak i krenula u foto studio gde sam tad bila na praksi. Nekih sat vremena nakon što sam uzela Lexapro, počela sam strašno da se znojim, srce mi je lupalo kao ludo i hvatala me je nesvestica. Izašla sam ih gradskog prevoza, ušla u prvi kafić, našla neki kauč i legla. Zaposlenima sam objasnila da mi je loše zbog lekova ali da ne zovu hitnu pomoć (svakako nisam imala dovoljno novca da platim troškove američke hitne pomoći). Ležala sam na kauču i tresla se kao u groznici, lijući znoj i slušajući nenormalan ritam svog pulsa. Izgubila sam kontrolu na mišićima – ruke i noge su mi mlitavo ležale razbacane na kauču kao da sam neka lutka na koncu. Trebalo mi je oko sat vremena da se dovedem u red i nekako napustim kafić, i dalje nesigurna na nogama ali zahvalna iz sve snage što se ovaj minorni serotoninski napad nije razvio u nešto pogubno.

Nakon ovog incidenta nisam više ni takla komercijalne antidepresive – strah je pobedio radoznalost.

2015-2018

Supstance: modafinil, MDMA, pečurke (psilocibin), DMT (ajahuaska), 5-MeO-DMT (yopo), 2C-B
Generalno stanje svesti:

Psihodelici su nekim slučajem poslednji došli do mene – pre 2016. sam imala samo dva relativno slaba iskustva sa pečurkama i LSD-em. Kao što sam već spomenula, pečurke i ajahuaska su daleko najviše uticali na moje stanje svesti i usudiću se da kažem da su jednim delom odgovorni za moju trenutnu mentalnu stabilnosti i racionalnu vedrinu sa kojom sam počela da pristupam životu nekih pola godine nakon ajahuaska ceremonije. I dalje ne mogu do kraja da shvatim šta je izloženost DMT-u napravila u mome mozgu, ali ako jedna supstanca treba da ponese zlatnu krunu i reputaciju čiste magije, to bi svakako bio DMT, a njegov mali brat psilocibin zaslužuje makar srebrnu medalju.

O ajahuaski sam već dosta pisala na ovom blogu, pa ako niste upućeni savetujem vam da pročitate i ranije članke. Smatram da psihodelici ne mogu preterano da pomognu kod situacione depresije (jer svoju situaciju u životu moramo da promenimo konkretnom akcijom ako nam ona zaista smeta), ali itekako mogu pomoći kod depresije koja se temelji na negativnim petljama misli koje su očvrsle vremenom a za koje više ne postoji konkretan uzrok sem puke navike ili mazohizma. Mislim da za moje suicidalne misli nije više bilo nikakvih konkretnih razloga u poslednjih par godina, ali one su postojale sve dok ajahuaska nije izazvala jedan veliki zemljotres i resetovala neke od mojih starih kognitivnih mehanizama. Verujem da sam imala sreće, jer su stvari mogle da krenu i suprotnim putem i da moje stanje postane još gore. Iz ovog razloga ne preporučujem ajahuasku svima a pogotovo ne jako mladim ljudima. Ne verujem ni da ću je ja koristiti ponovo, sem možda u daljoj budućnosti.

S druge strane, pečurke predstavljaju jedinu supstancu (uz možda MDMA) koju bih povremeno koristila u toku celog svog života – a kad kažem povremeno mislim jednom ili dva puta godišnje. Pre otprilike dve godine, kada sam sa svojim dečkom uzela pečurke dok smo bili na letovanju u Hrvatskoj, shvatila sam koliko je stanje svesti koje nastupa pri kraju delovanja psilocibina jedno od najzdravijih koje sam ikad iskusila. Ne radi se ni o kakvoj euforiji niti bilo čemu zabavnom – ono što se dešava je jedan okrepljujući mir koji stupa na snagu nakon što mozak podrobno sagleda mnoge od svojih procesa i stekne jedan ogroman nivo samilosti prema samom sebi i svojoj prirodi organske mašine koja je dizajnirana uz mnoga ograničenja zbog kojih se ne treba ljutiti niti biti razočaran. Takođe, svaka potreba da se igraju neke prljave igre laži i maltretiranja i sebe i drugih momentalno prestaje. Ne znam da li ste nekada naiskrenije moguće želeli dobro i sebi i drugima, ali ako imate problem da dostignete to stanje, mislim da psilocibin može biti vrlo koristan. Isto tako, ako se osećate kao jedno nazovi disfunkcionalno ljudsko biće i ako vam se čini da ste na neki način ”prevareni” jer ste dobili takvu poziciju u kosmičkoj lutriji, takođe od srca preporučujem pečurke, jer postoji šansa da će vam na neki način osvestiti činjenicu da stvari nisu ni blizu toliko strašne kakvima se čine i da je najveći monstrum u celoj priči možda samo neka vaša ideja, najobičniji ”paper monster” koji odlazi čim se zavese svesti malo pomere.

Incidenti:

Jedini pravi incident koji se desio u poslednje tri godine bio je moj psihotični napad druge večeri ajahuaska ceremonije, a o tome sam takođe pisala u jednom ranijem članku. S obzirom da taj napad nije trajao predugo (prisutni su rekli da sam vrištala svega nekoliko minuta a potom je šaman došao da me veže i pritisne uz pod kako bih se smirila), mislim da je moje iskliznuće u dublje slojeve psihoze bilo na vreme zaustavljeno. Narednog dana nisam mogla da pričam kako treba jer sam sebi izujedala jezik do krvi u toku napada, ali to se zalečilo za dva-tri dana. Što se tiče mentalnih posledica psihotičnog napada, one su trajale mnogo duže (bila sam ozbiljno istraumirana narednih mesec dana), ali onda je i to počelo polako da bledi. Sada sam potpuno u redu.

Mislim da je ovo najduži članak na mom blogu do sad, ali se iskreno nadam da vam nije bio dosadan i da vam je dao jedan dobar uvid u intelekt i osećanja mene kao osobe koja je dosta dugo eksperimentisala sa nizom supstanci i na kraju odlučila da polako izađe iz tog kruga, ali ne kao neki preplašen miš ili prepodobni New Age gnjavator, nego prosto kao neko ko je bogat i dobrim i užasnim iskustvima i to mu ne smeta. Moje velike preporuke imate samo za pečurke – navijam i da se psilocibin vrati u komercijalnu psihoterapiju, i to ne samo za ljude koji umiru od neizlečivih bolesti već i za regularne pacijente.

Da li postoji još neka supstanca koju bih probala? Da, svakako – preostao mi je meskalin!

Tako da ako neko od vas koji čitate ovo planira da ode u Meksiko da degustira magični kaktus ili ga možda tajno gaji u svom stanu – neka mi se slobodno javi!

 
Do sledećeg posta,
vaša J.

Izvori slika:

Sve slike su iz privatne arhive.

5 Comments

  • Janko Vukotić

    Oduševljen sam ovim tekstom! Imaš veoma zanimljivu radnu biografiju i veoma zanimljiv stil pisanja! Stvarno je uživancija čitati. Mislim da ću se navući na tvoj blog, a imam i štošta za naučiti i istražiti pa neka se to suprotstavi mom nervoznom komentaru na tvoj tekst o smrti ega. Izgleda da čitam blog natraške ili bez nekog reda, ali poređaću to posle hronološki u tintari.
    Sjajno još jednom! Keep up the good work!

    • Jasenka_G

      Hej baš mi je drago da ti se dopao ovaj tekst 🙂 Možda ćeš naići na još neki koji ti bude odgovarao. Mislim da se i moji stavovi o nekim stvarima menjaju od teksta do teksta, pošto i sama još nisam sve poređala u glavi kako treba.

  • Marko NS

    Bravo! Moje iskustvo sa ceremonijama aye su pune neprocenjivih znanja, koja transformisu. Ako negde budes imala tribinu ili zelis da razmenimo iskustva bilo bi mi drago da se upoznamo.

Leave a Reply to Boris Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *