Priče

Zakasnele Razglednice (Prvi Deo)

U poslednjih 10 godina posetila sam toliko gradova da moja sećanja na događaje u njima već počinju da budu nejasna i mešaju se međusobno.

Ipak, i dalje mogu da prizovem najsnažnija osećanja ili serije slika koje je svaki od ovih gradova pokrenuo u meni. Za razliku od ranijih putopisa sa ovog bloga, sada mi je cilj da izdvojim samo one parčiće sećanja koji se najčvršće drže za moju svest. Počeću od nastarijih putovanja.

Ostin, Teksas

Nebo je bez oblaka, puter bljutav a hleb presladak. Ne osećam se baš najsjajnije, kao da me je neko otrovao nekom misterioznom supstancom.

Dok je moj dečko na poslu, tražim na internetu prodavnicu minerala i dragog kamenja jer mi je iznenada palo na pamet da želim da imam minđuše sa plavo-zelenim prozirnim kamenom. Prodavnica se nalazi u tržnom centru kraj nekog autoputa (kako to obično biva u Americi), ali to me ne sprečava da krenem pešaka do nje, u četiri popodne, dok teksaško sunce bije kao nuklearna eksplozija.

Na pola puta do prodavnice osećam da sam već na ivici suza. Automobili mi trube iako se trudim da ne remetim saobraćaj, peku me stopala u patikama jer je asfalt užaren i polako mi ponestaje vode za piće.

Počinjem da mrzim ovaj grad, a zajedno sa njim i celu Ameriku. Samo želim da kao normalan čovek prošetam do radnje.

Stenford, Kalifornija

Ležim kraj bazena na fakultetskom kampusu, u senci visokih palmi. Gledam bogate studente kako se zabavljaju i uživam u činjenici da verovatno delujem kao jedan od njih, iako ću biti u Stenfordu samo desetak dana. Moj dečko ima naučnu konferenciju, a ja putujem kao njegova pratnja.

Počinjem da dremam, ali neko iznenada seda kraj mene i kreće da peva Lady D’Arbanville od Ket Stivensa. Otvaram oči i vidim simpatičnog studenta koji izgleda slično kao pomenuti pevač iz mlađih dana. Kosa mu je crna i kovrdžava, ten malo tamniji i nosi košulju sa šarenim etno motivima.

Malo kasnije odlazim na ručak sa njim. I dalje se sećam finog pirinča sa aromom jasmina u iranskom restoranu, kao i zidova ofarbanih u narandžasto i tamno plavo. Na stolu je gorela mala sveća iako je i dalje bio dan.

”Žašto ne bismo zajedno otišli u San Francisko za vikend?”, pita me on. Promatram njegove potpuno crne oči i razmišljam šta bi mi donela, a šta oduzela avantura sa njim.

Za to vreme, moj dečko pokušava da me nađe kraj bazena jer sam mu rekla da ću biti tamo celo popodne.

Nacionalni park Josemiti, Kalifonija

Hodam u debeloj hladovini kroz staru šumu. Kasno je proleće i vreme je toliko prijatno da ne osećam nikakav fizički bol niti brigu. Utisak da je sve u redu sa svetom i sa mnom obavija me sa svih strana.

Dolazim do podnožja visokog vodopada i primećujem da se ljudi penju uz njega, pošto su stene okolo krupne i izgledaju dosta stabilno. Krećem i ja da se penjem sa njima i primećujem da tu ima ljudi raznih godina, od male dece pa do parova u poodmaklim sedamdesetim. Svi deluju srećno što su tu, što samo dodatno pojačava moje dobro raspoloženje.

Krećem da se zatrčavam i skačem sa stene na stenu. Uspevam da se okliznem par puta i cipele i kosa mi postaju morki i blatnjavi, što me samo dodatno motiviše da se isprljam do kraja. Par mlađih muškaraca se skida i skače u vodu u običnim gaćama, a deca se guraju i ciče.

Uspevam da se popnem skoro do vrha vodopada i promatram odatle ceo nacionalni park. Gladna sam i žedna, ali srećna. Znam da me čeka više od sat vremena hoda do malog odmorišta sa kafom i sendvičima, no to me u ovom trenutku nimalo ne brine.

Denver, Kolorado

Stojim sama negde u centru Denvera, na sred široke glavne ulice, čekajući zalazak sunca. Tramvajske šine se svetlucaju preda mnom i dokle mi pogled seže vidim nijanse narandžaste i zlatno smeđe – na fasadama, trotoaru, uličnim lampama i donjem delu neba. Plavičasti vrhovi planina koje bi trebalo da posetim narednog dana deluju previše daleko i hladno, pa ne razmišljam o njima u ovom trenutku.

Vazduh je svež i čist i dok šetam prateći tramvajske šine razmišljam o tome kako ovaj grad deluje mlado i optimistično, kao osoba koja se iskreno raduje svojoj budućnosti. Možda bi trebalo da živim u nekom sličnom gradu jednog dana. Nisam sigurna koliko jedan grad sam po sebi može da zaleči moju hroničnu depresiju, ali pretpostavljam da bi imao nekakvog pozitivnog uticaja.

Nasumično skrećem u sporednu ulicu nakon što mi je dosadilo da pratim tramvaj i nailazim na malu kafeteriju koja ne izgleda naročito popularno. Na ulazu stoji lepi plavokosi dečko, verovatno barista koji ubija vreme jer trenutno nema gostiju. Razmišljam da li da uđem u kafeteriju ali osećam nelagodu zato što je dečko uznemirujuće lep.

Nastavljam da hodam dalje istom ulicom, pognute glave, pomalo isfrustrirana. Pitam se koja li je biološka uloga posramljenosti pred nečijom lepotom.

Nju Orleans, Lujzijana

Na putu kolima od Teksasa do Njujorka, moj dečko i ja odlučujemo da malo zakomplikujemo prvobitni plan i svratimo u Nju Orleans. Nadamo se dobrom džezu i ukusnoj kreolskoj kuhinji.

Dok se približavamo gradu, sa obe strane autoputa u močvarnom ambijentu nižu se nekakve sektaške crkve. Razmišljam kakvi ljudi tu zalaze i kome li se mole. Vazduh blago zaudara na mulj i osećam strah od zagađenja i bolesti.

Nešto kasnije istog dana prvo doživljavamo sudar na parkingu, a potom uspevamo da probušimo gumu na zadnjem točku. Moj dečko pizdi od besa i odlučuje da polupani auto nekako odveze na đubrište i iznajmi novi.

Ja izlazim iz kola kako bih smanjila tenziju i odlučujem da sama prošetam po francuskom kvartu. Čuveni Café du Monde je prepun i ne uspevam da dođem na red za kafu jer mi nije jasno gde uopšte počinje kolona ljudi koji čekaju. Okrećem se oko sebe, zbunjeno, ne znajući kuda da krenem. Prilazi mi jedan lokalni crnac u smešnom sakou, uvaljuje neke brošure i kreće da priča na čudnom dijalektu koji ne razumem. Osećam se kao neiskusni mladi klovn u velikom cirkusu.

Ki Vest, Florida

Na Ki Vest stigli smo polovinom februara, za Dan zaljubljenih. Nekim čudom, više se sećam dolaska i odlaska u ovaj gradić na krajnjem jugu Floride nego tih dan-dva koje sam provela u njemu.

Dok sedim na zadnjem sedištu skupog hibridnog Leksusa koji je moj dečko nedavno kupio, osećam se pospano i blago neraspoloženo. Jug Amerike i Karibi nikako mi ne prijaju. Sanjam o gustoj četinarskoj šumi, vetru, mraku i olovno sivom nebu dok se približavamo peščanim plažama. Sve oko mene je azurno plavo i blještavo – sklapam oči da se sakrijem od sunca i uspevam da na kratko zadremam.

Smeštaj u kome smo odseli bio je iznenađujuće lep. Cela soba bila je u drvetu i pomalo mračna, kao nekakva moderna koliba. Tačno takav ambijent mi je i trebao u tom trenutku.

Kasnije popodne počinjem da se osećam bolje i krećem da jurim i fotografišem petlove koji slobodno šetaju gradom. Ipak, i dalje jedva čekam da se pokupimo odavde i krenemo na sever.

Nešvil, Tenesi

Ponovo pratim svog dečka na neku naučnu konferenciju jer mi je stalo da vidim što više američkih gradova. Retko koji mi se dopada, ali sam voljna da svakome gradu koji posetim dam priliku. Možda jednog dana i pronađem svoje mesto pod suncem na ovom kontinentu.

Konferencija se održavala u ogromnom hotelu po imenu Gaylord Opryland Resort. Hotel je bio uređen kao zanimljiv hibrid modernog stambenog kompleksa i staklene bašte. Kanali, mostovi, fontane i bogato zelenilo su donekle uspevali da prikriju činjenicu da se radi o zatvorenom prostoru, ali čim bih podigla pogled ka nebu i ugledala belu poluprozirnu kupolu, setila bih se gde se zapravo nalazim. Bio je to neobičan osećaj, pomalo nalik na život u distopiji. I dalje mogu da zamislim kako ceo ovaj hotel pluta u kosmosu u velikoj kapsuli, nakon što je Zemlja uništena u nekoj katastrofi.

Otprilike trećeg dana boravka u ovom prostoru počinje da mi nedostaje spoljnji svet, pa pitam dečka da odemo na večeru van hotela. Odlazimo u neki riblji restoran i sedamo za sto pored koga se nalazi fontana i jezerce sa ribama. Na dnu ovog jezerceta leže dva velika soma, jedan albino i jedan crni, i uopšte se ne pomeraju. Iz radoznalosti spuštam ruku u vodu da proverim da li su živi. Ispada da jesu, ali iz nekog razloga nisu nimalo zainteresovani da beže od moje ruke.

Te noći ne uspevam da zaspim od tuge, sve vreme razmišljajući o crnom i belom somu.

Olbani, Njujork

Nakon što smo se moj dečko i ja preselili iz Ostina u Niskajunu, mali grad u blizini Olbanija, nešto je krenulo da se menja u meni. Svakog jutra budim se vrlo rano, prilazim velikom prozoru u dnevnoj sobi i krećem da posmatram drveće oko stana, travnjak vlažan od rose i žbunove sa lepim krupnim cvećem. Kao da sam se upravo probudila iz ružnog sna i našla u stvarnosti za koju sam se nadala da postoji, ali mi ranije nije bila dostupna.

Jednog jutra uzimam bicikl, foto-aparat i stativ, i vozim se do obale reke Mohok. Osećam čudno uzbuđenje i strah, kao da idem na sastanak sa nekim ko će mi verovatno postati ljubavnik.

Obala reke nije uređena i moram da guram bicikl kroz visoki korov i blatnjavi šljunak kako bih se probila do vode. Okrećem se oko sebe – nigde nikoga, samo vetar i ptice. Otvaram ranac, vadim nekoliko svilenih spavaćica i fini donji veš i razmišljam u čemu bih mogla da se fotografišem i za koga. Pre no što krenem da podešavam foto-aparat, odlučujem da se na kratko potpuno skinem. Zanima me kako je biti sam i go pored hladne sive reke.

Na neki način, uživam u sopstvenoj ranjivosti. Čak počinjem da priželjkujem da neko iznenada dođe i krene da me juri kroz korov i blato.

Hempton, Nju Hempšir

Sredina je septembra i još uvek je toplo u Njujorku, mada već počinje da se oseća dolazak jeseni. Htela bih da putujem dalje na sever, sve do granice sa Kanadom, i obiđem što više šuma i reka u Vermontu, Nju Hempširu i Mejnu.

Moj dečko uzima par slobodnih dana kako bi imao produženi vikend, pakujemo se i krećemo na kratak put. Iako nismo planirali da se vozimo duž obale Atlantika, zanima me kakva je atmosfera u priobalnim gradovima na severu. Naša prva stanica je plaža u Hemptonu.

Ne znam kakva je atmosfera na ovoj plaži u toku leta, ali me oduševljava ono što sada u septembru vidim pred sobom. Ljudi gotovo da i nema, okean se lenjo talasa i ceo pejzaž je obojen u prelepu nijasu na pola puta između sive i prljavo roze. Sedam na velike stene na početku peščane plaže kako bih na miru mogla da se divim pomenutoj boji. Moj dečko stoji iza mene i žali se da mu plaža izgleda depresivno i da bi hteo da uskoro krenemo dalje.

”Pričekaj još malo”, molim ga ja. Uzimam foto-aparat da uslikam plažu, ali ga brzo vraćam u torbu, nezadovoljna fotografijama. Ustajem sa stene i znam da treba da krenem nazad ka kolima, ali jednostavno ne mogu. Želim da postanem ova sivo-roza boja i ostanem ovde sve dok ne padne noć.

Klivlend, Ohajo

U Klivlend se selim protiv svoje volje – moj dečko je dobio novi posao i nemam izbora. Ako ništa drugo, radi se o velikom gradu sa dobro organizovanim javnim prevozom i stazama za bicikle duž jezera Iri.

Uspevam da nađem part-time posao u lokalnom foto-studiju, a zbog viška slobodnog vremena krećem da se viđam sa dva ljubavnika. Jednom od njih, koji mi je draži, žalim se da mi Evropa nedostaje sve više.

”Mogu li išta da uradim za tebe da ti bude bolje ovde u Klivlendu?”, pita me on. Ne razmišljam nešto dugo, već mu kažem prvu stvar koja mi je pala na pamet – ”Nađi mi ili napravi savršenu štrudlu sa makom”.

Nakon par dana on mi se javlja i kaže da je iskopao neki hipsterski kafić koji drže mladi imigranti iz Poljske i navodno imaju odličnu štrudlu. Odlazimo tamo nakon mog posla i sedamo u baštu kafea. Poljaci mi donose veliki komad štrudle i već posle prvog zalogaja se oduševljavam – testo je sveže a fil bogat i blago gorak, baš kakav i treba da bude. Presrećna sam.

”Hvala ti puno!”, naginjem se da zagrlim svog ljubavnika, koji deluje jednako srećno.

Bliži se veče i vreme je da se vratim kući jer je moj dečko stigao sa posla, ali jednostavno mi se ne ide nazad u stan. Mark me pita kuda želim da idemo. ”Hajdemo samo negde da prošetamo, bilo gde”, uzimam ga za ruku.

Odlazimo nasumično do industrijskog dela grada i krećem da gledam u ružni ambijent ispod mosta sa brdima cementa, bagerima i razbacanom armaturom. Počinje da me hvata panika. Želim da se sakrijem negde ispod zemlje, sklupčam i padnem u duboki zimski san.

Nastavak ove priče očekuje vas u narednom postu!

vaša J.

Izvori slika:

Sve slike su iz privatne arhive.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *