Priče

O Fotografiji

Teško mi je da poverujem da sve ove godine nisam posvetila ni jednu jedinu priču na blogu fotografiji. Sada ću pokušati da ispravim tu nepravdu.

Fotografija nije bila moja prva ljubav (ta titula pripada isključivo pisanju!), ali mi je svakako jedna od dražih aktivnosti počevši od osnovne škole. Mogu vrlo jasno da se prisetim dana kada sam uslikala prvu fotografiju koja je imala nekakvu umetničku vrednost. Taj trenutak je bio važan kao inicijacija u izmenjeno stanje svesti u koje se, pretpostavljam, svaki fotograf prebacuje kada je u radnom izdanju.

Imala sam dvanaest godina i sa svojom tadašnjom najboljom drugaricom išla na obližnje gradilište da gledam kako napreduje zidanje sportskog centra. U tom periodu sam redovno nosila kompaktnu analognu Konicu i često upropaštavala cele rolne filma na fotografije ogledala, stakla i neba. Toga dana sam izgleda poželela da slikam nešto malo drugačije pa sam pitala drugaricu da se popne na jedno veliko brdo peska koje se privremeno pojavilo na gradilištu. Jako mi se dopala ta scena sa peščanom planinom, čistim plavim nebom u pozadini i drugaricom koja je izgledala kao malecno biće izgubljeno među dinama u pustinji. Dobro sam kadrirala scenu, iz donjeg rakursa, i spontano ispoštovala pravila kompozicije tako da je drugarica bila negde pri gornjoj trećini fotografije a sve ostalo je zauzimao pesak. Ekspozicija je bila dobra, svetlo i senke malo preoštri, ali to se nekim čudom uklapalo uz taj slučajni minimalizam.

Kada sam razvila film, primetila sam da je ta fotografija ubedljivo prednjačila po kvalitetu i da je sve ostalo sa istog filma bilo obično i dosadno. Poučena ovim primerom, počela sam da obraćam više pažnje na to šta slikam i na koji način. Tako sam i zavolela fotografiju, ili da budem precizna, mentalni trud koji treba uložiti u to da se jedna scena zabeleži bez uspavanog automatizma.

Ne sećam se koliko dugo sam imala analognu Konicu ali znam da je posle nje došao na red jedan mali Nikon iz Coolpix serije, pa zatim moj prvi DSLR, Canon 20D. Posle njega sam imala još nekoliko Nikona, prvo crop a posle full-frame, kako to već obično ide. Samo ću reći da ne preferiram ni jedan brend i nisam emocionalno vezana za opremu koju koristim. Verovatno sam i manje vezana za svoje radove nego prosečni fotograf. Mogućnost da sve što sam ikada uslikala nestane sa eksterne memorije ili nekako ispari sa Clouda me ne užasava.

Teško mi je da objasnim zašto je tako ali mislim da je to vezano za činjenicu da mi je fotografisanje kao proces jako ispunjavajuće iskustvo, bitnije od fotografija kao krajnjeg proizvoda. Uz to, većinu ljudi koje sam slikala i njihove portrete vezujem za zabavne trenutke, male avanture u prirodi ili gradu. Nije bitno da li se radi o plaćenim sesijama ili slikanju drugara – aspekt kreativnog rada u dvoje ostaje. Često se detaljnije sećam svog i modelovog raspoloženja u toku neke sesije nego samih fotografija.

Naravno, nisam se oduvek bavila portretima kakvi me zanimaju niti radila sa ljudima koji mi odgovaraju. Kada se novac i industrija umešaju u priču, uvek se pojavi neki vid patnje i zgražavanja nad sistemom.

Kada se prisetim svih svojih fotografskih poslova, i dalje me najviše zasmejava to što sam pre desetak godina naterala sebe, u naletu očajanja, da radim na Diznijevom kruzeru u Majamiju, slikam putnike i prodajem fotografije. Verovatno tada nisam bila svesna toga da neki ljudi jednostavno ne treba da rade neke poslove, i da ja nisam sposobna ni da budem prodavac, ni da vodim kratke razgovore iz pristojnosti, a ponajmanje da zabavljam tuđu decu. Nervni slom je nastupio vrlo brzo pa sam morala da dam ostavku posle dva meseca. I dalje imam u glavi jasnu sliku sunčanog popodneva kada sam sišla sa kruzera na dokove, okrenula se za sobom i shvatila da više nikad neću morati da se vratim u taj pakleni cirkus. Olakšanje je bilo beskrajno.

Ipak, i dalje se nisam potpuno opametila pa sam ubrzo nakon kraha na kruzeru pokušala da radim u jednom studiju specijalizovanom za fotografisanje beba i male dece. Ako ništa drugo, tu sam brže reagovala i dala ostavku posle deset dana. Jednostavno nisam umela da izađem na kraj sa decom. Sećam se da sam jednom prilikom uzela visoku metalnu barsku stolicu iz mini-kuhinje u studiju, okrenula je naopako i ubacila neko nemirno dete među nogare stolice kako nikuda ne bi mrdalo. Taj improvizovani kavez za dete je dobro funkcionisao – mogla sam da se približim klincu i uslikam krupnije kadrove lica, ali glavni fotograf i menadžer nisu bili oduševljeni mojom strategijom. Na kraju se desila ista priča – čim sam dala ostavku, osećala sam se kao zahvalni zarobljenik koji se ponovo našao na slobodi i dobio još jednu šansu da nastavi svoj život.

Ako izuzmem ova dva neprijatna iskustva, mogu da kažem da sam se solidno snašla na drugim poslovima. Bila sam pristojan asistent u studiju koji se ne fokusira na decu, trezan i odgovoran fotograf beogradskog noćnog života i pomalo smoreni ali nadam se simpatični svadbeni fotograf. U par navrata sam imala priliku da se okušam i u fotožurnalizmu, što mi je takođe išlo od ruke.

Fotografisanje koncerata mi je i dalje draga aktivnost, za razliku od svadbene fotografije. Muzičari na sceni sa dobrom rasvetom su mi savršen materijal za portrete jer ja kao fotograf mogu da ostanem nevidljiva u mračnom prostoru ispred bine, i slikam šta god i koliko god želim bez osećaja neprijatnosti. Mislim da su takvi uslovi privlačni jer pojednostavljuju odnos između fotografa i modela. Anonimnost i stopljenost sa publikom je smirujuća.

Uvek bi me iz sve snage obradovalo kada neki muzičar odabere upravo moju fotografiju sa koncerta za svoju profilnu i dugo je koristi na društvenim mrežama. To ne važi samo za muzičare, ali pošto se u njihovom slučaju većinom radi o ljudima koje ne poznajem lično, to što su odabrali moj rad ipak ima poseban značaj.

Sva poslovna slikanja koja sam odradila ipak imaju mnogo manju vrednost nego moje lične fotografije koje imaju sličnu ulogu kao ovaj blog. U svim fazama života kada sam se osećala dovoljno zdravo i sposobno da stvaram, želja da delim sa drugima lepe stvari koje napravim je uvek postojala. Ako to ne radim neko vreme, utisak da moj život ide u lošem smeru se dramatično pojačava. Mislim da tako funkcioniše glava umetnički nastrojene osobe, i navikla sam se na to. Iako je osećaj uznemirujući na trenutke, ipak ga smatram jako korisnim u borbi protiv lenjosti. Nekad jednostavno moram da pišem i moram da fotografišem – želja je neodloživa.

Pošto se dugo bavim fotografijom, moj lični stil je prošao jednu veliku evoluciju. Ono što je najočiglednije kod te evolucije je da su fotografije koje sam uslikala negde do svoje dvadeset i šeste godine bile prosto ogledalo spoljnjeg sveta. Vrlo dokumentarne i tehnički adekvatne, ali nekako nedovršene. Verovatno mi je pohađanje časova fotografije na koledžu najviše pomoglo da se odvojim od striktnog realizma.

U periodu studiranja u Americi su nastali neki od mojih najzanimljivijih autoportreta i čitave serije pejzaža i mrtve prirode koji su bili samo prigodno sredstvo za pričanje priče o stanjima uma. Tada sam razvila naviku da idem sama u duge šetnje ili vožnje biciklom sa fotoaparatom u rancu i nađem način da uslikam svoja osećanja toga dana. Isto važi i za večeri kada sam sama kod kuće – često mi se dešava da ću radije da idem po stanu kao muva bez glave, zavirujući u svaki ćošak i pokušavajući da uslikam nešto što sam zamislila, nego što ću da pogledam neki film ili seriju.

Ne mogu da kažem da sam ponosna na to jer se ne sećam kad sam poslednji put pogledala neki film! A imam i tendenciju da napravim takav nered tokom slikanja po stanu da posle jedva imam snage da ga sredim.

Šta je bio najsmešniji incident koji me je zadesio tokom slikanja u stanu? Uspela sam da zapalim tepih i svoju kosu tokom neke seksi sesije sa svećama! Nije bilo strašno doduše, brzo sam se snašla.

Nisam sigurna da li u ovom trenutku, sa svojih trideset i šest godina, imam omiljeni žanr u fotografiji, ali mislim da sam u duši i dalje najviše portretni fotograf mada sam počela da jednako uživam u apstrakcijama i mrtvoj prirodi. Što se tiče samog stila, iako trenutno ne slikam analognim fotoaparatom, mojim očima više prija estetika filma, a to dosta utiče na odluke prilikom obrade. Ne znam u kom trenutku su počele da mi smetaju čiste nijanse (pogotovo primarnih boja) ali sada bih najradije dodala malo sive u svaku boju.

Imam i dosta jasnu ideju o tome u kom pravcu bih volela da napredujem kao fotograf, što me raduje. Uzela sam u par navrata da analiziram razne portrete i autoportrete koje sam uslikala u poslednjih desetak godina i shvatila da su autoportreti u velikoj većini kvalitetniji i kreativniji. To donekle i ima smisla jer je fotografisanje druge osobe teži zadatak i zahteva više komunikacije i više vremena nego što to deluje na početku sesije. Iako mi nije problem da uslikam nekolicinu adekvatnih portreta praktično bilo koje osobe, nešto što ima malo veću i kompleksniju vrednost ne dolazi tek tako. Upravo to me i dovodi do želje da pokušam da postanem bolji portretni fotograf i jasnije percipiram svet osobe sa druge strane objektiva.

Ovo možete protumačiti i kao moj indirektni poziv dobrovoljcima za ozbiljno slikanje.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *