Priče

O Portugalu

Iako se već duže vreme osećam utučeno i nevidljivo, dva događaja su uspela da mi pomalo vrate vitalnost i kapacitet za emocije. To je na prvom mestu bio susret sa Atlantikom u Portugalu, a zatim odlazak na polja maka u Krčedinu. Ovu priču posvećujem Portugalu, a maku se vraćam nekom drugom prilikom.

O Portugalu sam čula lepe stvari od dve prijateljice, jednog misterioznog čoveka koji mi se sviđao, i par poznanika koji tvrde da bi se rado preselili tamo. Saznala sam da je ova zemlja odlična destinacija za frilensere iz istočne Evrope zbog pristojnog standarda i relativno niskih cena. Kada smo Antonio i ja odlučili da odemo u Porto na deset dana, nije mi bilo bitno šta su nam ljudi preporučili da vidimo jer mi je razgledanje znamenitosti dosadna aktivnost. Najviše sam se radovala okeanu i besciljnim šetnjama po nepoznatom gradu.

Portugal jeste bio onakav kakvim sam ga zamišljala. Dopalo mi se što deluje pohabano na simpatičan, topao način i što evropski urbani duh nije nadjačao morsku melanholiju koja je, pretpostavljam, nešto tipično za ovu zemlju. Posebno su mi se svidele mračne male prodavnice i skromne kafeterije i pekare. Sve to mi je delovalo kao deo zaboravljenog sveta iz romana koji se sve ređe čitaju i već čuče pod prašinom negde u podrumu biblioteke.

Stariji Portugalci, ugostitelji i prodavci, slabo znaju engleski i uz to ne pate od lažne ljubaznosti. Ustvari, svaka ljubaznost koju sam primetila bila je iskrena, kao i svaka zlovolja. Bilo mi je drago što ne moram da pričam ni sa kim. Znanje italijanskog i španskog mi je pomoglo da rastumačim šta piše na proizvodima u radnjama, i to mi je bilo dovoljno. Portugalski jezik je prijatan za slušanje, i nema potrebe da se prekida engleskim sem kada je to apsolutno nužno. Kao i u francuskom, granice između reči su nejasne i mekane, što jezik čini zamućenim na jedan vrlo pitak način.

Moram da se vratim na svoje oduševljenje mrakom u portugalskim radnjicama. Gotovo niko ne pali svetla sve do zalaska sunca, i zbog toga su lokali, pogotovo u ulicama sa više drveća, romantično tmurni. To me je iskreno ganulo i uvuklo se u moje srce kao nekakva nova simpatija. Svidelo mi se i groblje koje je bilo u istoj ulici kao naš smeštaj, i to ne toliko samo groblje koliko svečana ulazna kapija sa starinskom česmom i dve visoke palme kraj nje. Teško mi je da povežem grobljanski mermer i pogrebne radnike sa palmama, galebovima i plavetnilom. Baš zbog toga, ova kombinacija ima poseban šarm koji me iz sve snage privlači.

Svakog dana sam putovala na plažu sporim autobusom kome je trebalo oko sat vremena da se dokotrlja od centra Porta do obale Atlantika, no to mi nije smetalo. Metroom bih možda brže stigla ali ne bih imala pogled na prolaznike i grad. Ne mogu da kažem da su Portugalci ostavili na mene utisak posebno lepih ljudi – videla sam samo jednog neverovatno lepog dečaka sa dugom kovrdžavom kosom i anđeoski bledom kožom, i par čudnih ali privlačnih odraslih muškaraca. Neki od njih su izgledali kao jako opaki kriminalci, a neki drugi kao pisci u gladovanju. Obe kategorije su mi se jednako dopale.

I dalje se sećam lica jednog zgodnog čoveka, verovatno lokalnog Portugalca, koji je stajao na autobuskoj stanici. Kombinacija ledene smirenosti i potisnute ali i dalje električne agresije na njegovom koščatom licu me je toliko razbudila da mi nije trebala još jedna doza kafe tog dana. Iz sve snage me je zanimalo kuda se taj čovek zaputio i kako će proteći njegov dan. Bilo me je strah da ga pratim pa sam odlučila da ću se ipak radije prepustiti maštanju o njemu dok se vozim ka okeanu.

Do plaže se silazilo strmom ulicom sa čijeg se početka već videlo široko plavetnilo ili sivilo, u zavisnosti od vremenskih prilika. Plaže u Portu su često obavijene penastom sivom izmaglicom u ranim popodnevnim satima. Ovo sivilo još lepše izgleda direktno iznad Atlantika – mutni srebrni preliv, smirujuć i lekovit u svojoj lepoti. Gotovo svakog dana sam sedela kraj zida koji oivičava plažu, grejući leđa na toplom kamenju i gledajući u okean. Nosila sam dnevnik i nadala se da ću uspeti da pišem, ali to mi nije polazilo za rukom. Ne znam ni sama zašto, možda nisam imala šta da kažem, ni samoj sebi ni svetu. Uspela sam da ispišem svega par stranica, i to na silu. Jednog popodneva sam čak zaspala na plaži jer me je jako umorio pokušaj pisanja dnevnika.

Kad sam se probudila nakon kratkog sna, primetila sam na kažiprstu obe ruke čudne opekotine, nepravilnog oblika. Kako i zašto su se pojavile, zaista ne znam. Dok vam ovo pišem, i dalje gledam u te iste opekotine koje su tek sada počele da se ljušte.

Okean je bio leden s obzirom da se radilo o početku maja, ali sam svejedno išla da plivam, a onda bih mokra dotrčala do osunčanog zida i brzo se presvukla. Dugo bih se tresla od hladnoće sve dok se potpuno ne osušim. To mi nije smetalo – smrzavanje i drhtanje posmatram kao deo rituala druženja sa okeanom, i zbog toga su mi postali dragi.

Počinjem sve više da razumem ljude koji mogu da leže na plaži satima, ne radeći ništa konkretno. Pošto mi vrućina smeta, tako nešto mi je izvodljivo jedino na proleće ili u jesen, što bi značilo da sam se našla u Portugalu u pravo vreme. Posle nekoliko neuspešnih pokušaja, konačno sam uspela da prestanem da se maltretiram pisanjem, čitanjem, fotografisanjem, slušanjem muzike ili poučnih sadržaja, i odlučila da sebi priuštim luksuz da ne radim apsolutno ništa. U početku me je grizla savest, ali mi je bilo sve lakše kako je vreme prolazilo.

Druženje sa okeanom i plažom, i to u najprostijem obliku koji uključuje samo plivanje i ležanje na pesku, uspeva da mi najbrže olakša egzistencijalnu bedu, usamljenost i osećaj neuklapanja. Nisam sigurna zašto, ali taj veliki ledeni zagrljaj okeana, na neki način veći i moćniji nego bilo šta što može da ponudi prijatelj, ljubavnik ili član porodice, uspeva da me uteši. U smislu da šta god krene naopako u mom životu, naći ću način da se vratim okeanu ili moru, i jednostavno budem tu, bez potrebe da opravdavam svoj život i odluke, bez truda da budem pametna, lepa, zabavna, i korisna. To me neizmerno raduje, ta činjenica da postoji čarobno mesto gde uvek mogu da budem sama a pritom nimalo usamljena i odbačena. Ovo ne mogu da kažem za provođenje vremena u planinama i šumama – možda se radi o tome da mi plivanje nudi intimniji, neposredniji dodir sa prirodom nego šetnja.

Poslednjih par dana u Portugalu nisam fotografisala, i radovalo me je što sam na plažu kretala samo sa peškirom, bocom vode i bananom. Usput bih kupila neizbežni pastel de nata, portugalski kolačić sa kremom od žumanaca, i čudila se tome kako se svaka pekara drži istog recepta. Simpatični slatkiš je uvek bio istog ukusa, tako da nije bilo ni pozitivnih ni negativnih iznenađenja. Svidela mi se ta jednostavna sigurnost.

Iako bih mogla da vam pišem detaljnije o turističnim zapažanjima, to ću preskočiti ovaj put. Porto ću pamtiti kao grad koji mi je dao okean, i naučio me da je u redu ne raditi ništa.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *