Priče

O Nesanici

U poslednje vreme mi se retko dešava da patim od nesanice i jako sam zahvalna za to. Kao većina ljudi sklonih depresiji ili opsesivno-kompulzivnim mislima, imala sam loše periode kada je bilo nemoguće oka sklopiti čitavu noć.

Neprijatne stvari kreću da isplivavaju na površinu svesti kada čovek dugo leži u krevetu nesposoban da sklizne u san. U mom slučaju, nagomilavanje crnih misli je nemoguće izbeći ako ne uspem da zaspim duže od sat vremena. Iako ne proživljavam uvek isti šablon neprijatnosti, prva stvar koja počinje da me steže je fantomski osećaj krivice. Nešto u stilu da ja ne mogu da zaspim zato što sam loša osoba.

Kako to obično biva, mozak voli da opravdava svoje ideje na jako kreativne načine, kombinujući validne i apsurdne argumente. Ako ostanem budna dovoljno dugo, velika je šansa da ću početi da se osećam kao zlikovac koji je oštetio mnoge ljude i zaslužuje ne samo nedostatak sna, već neku veću i bolniju kaznu.

Nekad umesto noćnog osećaja krivice proživljavam strah od loših vesti. Ako se podignem iz kreveta, već očajna od nesanice, i pogled mi padne na telefon koji leži na stolu, plašim se da ga uzmem u ruke jer verujem da će upravo u tom trenutku neko krenuti da zove da me obavesti o nečijoj smrti. Ovo mi je posebno neprijatan scenario jer nisam standardno emotivna osoba i nemam kapacitet za toplu empatiju koja je dobra u takvim slučajevima. Ko god zvao usred noći da mi javi da je neko umro bi dobio čudan, nepriličan odgovor od mene, i na kraju bih se osećala kao monstrum zbog toga. To me ponovo dovodi do istog problema – osećaja krivice – jer mi se čini da nisam dovoljno dobro ljudsko biće.

Poznanik iz Holandije mi je savetovao da pokušam da nesanicu transformišem u meditiranje, kako bih produktivno iskoristila to neprospavano vreme. Ako ništa drugo, naučila sam da je najgore ostati u ležećoj pozi u krevetu i čekati da san dođe, jer verovatno neće doći sve dok se nešto ne promeni u mojoj glavi. Uz to, kada ne mogu da zaspim postajem užasno ljubomorna na Antonija koji spokojno hrče kraj mene i koji je jedno srećno biće koje u većini slučajeva uspeva za zaspi za desetak minuta.

Ne sećam se da li sam ikada ozbiljno krenula da meditiram u sitnim satima, mislim da čak i ne jer mi meditacija ne donosi toplu uljuljkanost. Ono što mi je najčešće pomagalo je dugo sedenje kraj prozora, u mrklom mraku, i gledanje u noćna svetla na ulicama, prolazeće automobile i ljude, osvetljene prozore na zgradama. Razmišljala bih o tim ljudima napolju koji su isto budni u ovom trenutku i proživljavaju razna osećanja, neka slična mojima, a neka potpuno različita, van dometa meni poznatog kruga emocija. Iz nekog razloga, razmišljanje o tim nepoznatim ljudima koje nazirem kroz prozor mi donosi veliko olakšanje. Pretpostavljam da mi na posredan način pomaže da shvatim kako je moja lična priča, uključujući trenutnu nesanicu, samo malecni deo ovog grada, sveta i ogromne mreže stvari u kojoj smo se svi našli.

Danju retko uspevam da osetim ovu vrstu povezanosti sa nepoznatim ljudima i njihovim pričama, ali u neprospavanim noćima se nešto čudno dešava, otvaraju se nekakva tajna vrata, slična onima koja su rezervisana za psihodelična iskustva. Ako odustanem od prevrtanja u krevetu, prevaziđem osećaj krivice i jednostavno sednem kraj prozora i gledam u noć, uz čašu toplog mleka, stvari kreću nabolje.

Nekad mi se dešava da se beda i umor prouzrokovani nesanicom odjednom preokrenu u maltene religioznu ushićenost. Nisam sigurna zašto, moguće da je to odbrambeni mehanizam mozga koji se oseća ugroženo zbog nedostatka sna. Uglavnom, u takvim trenucima preokreta moja dnevna soba i terasa u mraku postaju neka vrsta svetilišta. Upalim jednu od mirišljavih sveća, simbolično, i poželim lep život raznim ljudima, poznatim i nepoznatim. Emocionalna toplina koja proizilazi iz tog malog rituala je opuštajuća i često dovoljno uspavljujuća da mogu da se vratim u krevet i pokušam ponovo da zaspim, u boljem stanju svesti.

Nažalost, stvari nisu uvek tako jednostavne.

Nekada olakšanje ne dolazi i mozak ostaje preokupiran rotirajućim neprijatnim mislima koje nikako ne staju, sve dok sunce ne krene da se probija kroz spuštene roletne a oči počinju da me bole. To je vrlo specifična vrsta bola – kao da mi je neko stavio tegove ispod očiju, na donje kapke, tako da linija podočnjaka počinje da boli i ostaje u bolnom stanju čitav dan, sve dok se ne naspavam naredne večeri.

Kada malo bolje razmislim, te rotirajuće misli koje mi ne daju da zaspim nisu uvek negativne – nekad se radi o naizgled slučajnim stvarima koje su se prosto zaglavile u mozgu. To može da bude melodija neke pesme, razgovor sa nekim, možda i nekakva fantazija. O čemu god da se radilo, makar to bilo i nešto prijatno, postaje nepodnošljivo ako se vrti u krug dovoljno dugo.

Koliko god bila neispavana i besna na svoj mozak što neće da me pusti da se odmorim, zanimljivo mi je da promatram ponavljajuće misli jer se radi o privremenom kvaru u sistemu, vrlo sličnom softverskim kvarovima. Činjenica da je sistem svestan svog kvara i da ne može da ga okloni jeste poražavajuća, ali ima i nešto monstruozno privlačno u tome, u toj sposobnosti da se oscilira između smirene, gotovo hirurške kontemplacije problema i zamarajuće petlje misli.

U najgorem slučaju, ako ništa ne pomaže i ako nesanica traje danima, tu su lekovi. Pošto trenutno ne idem kod psihijatra i nemam nikakav recept, moram da moljakam ljude da mi daju par komada nekih benzodijazepina specijalno za takve prilike, jer nema nikakve vajde od biljnih varijanti. Ksalol (alprazolam) se pokazao kao dobra opcija u smislu da sam bila iznenađena brzinom delovanja. Sećam se da sam jednom prilikom ležala na kauču u dnevnoj sobi, oko pola 5 ujutru, potpuno izmrcvarena od nesanice. Popila sam jednu tabletu i molećivo čekala prve efekte. Već posle 20 minuta sam osetila kako opsesivno-kompulzivne misli usporavaju svoju rotaciju, a potom potpuno prestaju. Vratila sam se u krevet i maltene odmah zaspala.

Nemam da vam ponudim neki specijalno dobar i mudar savet vezan za borbu sa nesanicom, čisto sam htela da podelim svoja zapažanja i osećanja. Biti neispavan je grozno, pogotovo ako vas narednog dana čeka puno obaveza. Jedino zanimljivo što može da se desi u besanim noćima je intimnije upoznavanje sopstvenog mozga i načina na koji on funkcioniše. Pre nego što odlučite da progutate tabletu, bacite jedan detaljni pogled na sve sadržaje kojima vas bombarduje vaša glava. U moru gluposti, uvreda na sopstveni račun i prozaičnih stvari, verovatno može da se nađe i pokoji dragulj.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *