Priče

O Muzici

Možda se nikada ne bih setila da pišem o muzici da mi to nije predložio jedan od čitalaca. S obzirom da se muzikom ne bavim u kreativnom smislu i jedino sam sposobna da pomalo sviram sintisajzer, nažalost neću moći da vam ponudim neke preterano interesantne uvide. Naravno, muzika mi je vrlo bitna u životu, kao i gotovo svima vama, pa ću pokušati da analiziram njen uticaj na moju svakodnevnicu.

Za sebe mogu da kažem da sam odrasla kao jedno relativno nemuzikalno dete. Pevanje mi nikada nije išlo od ruke i zavidela sam ljudima koji su bili u horu. Što se sviranja tiče, tu je situacija bila nešto bolja – volela sam da sviram frulu i sintisajzer i zabavljalo me je tumačenje notnog sistema. Zahvaljujući korektnom sviranju, uspevala sam da imam peticu iz muzičkog, i nisam se osećala kao potpuni moron.

Sviranje sam zanemarila u kasnim tinejdž godinama jer su me okupirali pisanje i fotografisanje, za koje u svakom slučaju imam mnogo više dara. Vratila sam se sviranju tek sada, u svojim tridesetim, i čak uživam više nego ranije, mada se isto toliko i sekiram kada nešto ne mogu da savladam. Pošto sam sklona da sve uzimam k srcu više nego što bi trebalo, dešavalo mi se da ne mogu da zaspim jer me živcira nesposobnost da nešto odsviram. U par navrata mi je dolazilo i da bacim sintisajzer kroz prozor ili ga prodam, ali je moj dečko uspeo da me urazumi, tako da je sintisajzer i dalje živ. Ponekad umem da budem katastrofalno detinjasto stvorenje.

Kreiranje & Interpretiranje

Pošto spadam u vrstu kreativnih osoba koje vole da stvaranju nešto ni iz čega, to jest da imam pred sobom prazan papir i nikakav model, moje zanimanje za muziku i sviranje je uvek bilo u drugom planu u odnosu na pisanje i vizuelne umetnosti. Za stvaranje muzičkih kompozicija ni iz čega jednostavno nisam sposobna, a učenje pesama mi predstavlja jednu neobičnu vrstu slatko-gorkog napora za koji sam raspoložena samo ponekad.

Recimo, nije mi problem da nacrtam nešto za desetak minuta i da to bude potpuno prihvatljiv crtež iako nemam teorijsko znanje niti izvežbanu ruku, ali nema šanse da ću uspeti da smislim ni najprostiju melodiju, čak ni kada bih imala jako mnogo vremena. Pokušavala sam još kao dete da sedim za sintisajzerom i izmislim nešto novo, ali je moj mozak uvek vrteo samo poznate melodije, nesposoban da izađe iz tog kruga i kreira nešto novo. To mi je smetalo i zamaralo me, i vraćala bih se crtanju ili pisanju dnevnika.

Što se fotografije tiče, ona nije stvaranje ni iz čega već više dar za selekciju i uokviravanje interesantnih scena. Pošto se time najviše bavim i imam dosta i teorijskog i praktičnog znanja, nisam više ni svesna koji se sve mentalni procesi dešavaju pre nego što pritisnem okidač. To nosi sa sobom određenu čaroliju jer napor više ne postoji.

Muzika Kao Modulator Raspoloženja

Nisam sigurna postoji li išta drugo što može toliko jako i brzo da utiče na raspoloženje kao muzika (zanemarimo intravensko drogiranje). Tu je i intimni a nefizički dodir kakav nudi samo muzika – osećaj da goli plivamo kroz tkanje koje može da poprimi najrazličitije teksture. Takođe, muzika je u stanju da proširi opseg naših uobičajenih emocija i ponudi nam nešto novo i sveže, slično razgovoru sa zanimljivom nepoznatom osobom.

Kad god planiram da pažljivo slušam muziku, volim da sam sama kod kuće i da imam puno vremena pred sobom – u idealnom slučaju, celo popodne i veče. Tada mogu da napravim malu žurku za sebe samu, plešem uz omiljene pesme, i ako sam raspoložena napravim i par fotografija. Primetila sam da je ovaj mali ritual solo-žurke jedna od najzdravijih navika koje imam i da se posle toga uvek osećam stabilno, srećno i ispunjeno. Pošto je moje mentalno zdravlje u dosta lošem stanju, lečenje muzikom i plesom je nešto što mi možda i bukvalno produžava život.

Ako se osećam ekstremno jadno i na ivici suicidalnih misli, najviše mi prija muzika koja ima isti ton kao moje raspoloženje. Tada se mračna atmosfera prelije preko ruba moje psihe, slomi me i natera me da se najstrašnije isplačem, a nakon toga slede tišina i katarza. Slušanje vedre muzike u teškim momentima ne uspeva da neutrališe moje misli, već samo potpiruje osećaj gađenja i iritacije. Treba pustiti zlo i mrak da obiđu pun krug i potom nas ostave na miru, na neko vreme.

Postoji i muzika koja kvari moje raspoloženje vrlo direktno zato što me nervira glas izvođača, melodija, tekst ili sve zajedno, i osećaj zgađenosti ume da bude toliko jak da me već nakon minut ili dva zaboli glava ili stomak. Isto mi se dešava i kada sedim u društvu ljudi koji me ne interesuju a ne smem da odem iz pristojnosti. Ta preterana psiho-somatska reaktivnost mi komplikuje život i još uvek nisam naučila kako da je smanjim. Sećam se da je relativno skoro neko od hostova u coworking prostoru gde radim pustio letnji miks latino hitova koji je trajao par sati, a ja sam tog dana slučajno zaboravila slušalice. Ubrzo sam dobila jaku glavobolju i povraćalo mi se, i ti simptomi su se posle razvukli na gotovo ceo dan.

Ako ne verujete da muzika može ima dejstvo instant otrova, da samo mogu, rado bih vam pozajmila svoje telo i mozak na jedan dan.

Muzika & Transcendencija

Najmističnija stvar koju muzika može da ponudi je nešto slično psihodeličnom iskustvu ili možda zaljubljivanju. Nije neophodno da cela pesma imam takav uticaj, dovoljno je da svega par sekvenci imaju razoružavajuću moć koja nas tera da ostavimo bilo šta što smo radili u tom trenutku, sklopimo oči i potonemo do kraja u svet koji je određena pesma otvorila za nas.

Od svežijih iskustava tog tipa, izdvojila bih slušanje Jeff Buckley-a. Jeffov glas je vazdušasto mračan i pun senzualne čežnje za nečim neodređenim, što donosi transcendentalnu notu njegovim pesmama. Možda zato što je umro mlad na čudan način, nevezan za tipične uzroke kao što su drogiranje i depresija, njegova muzika nema tamne ili agresivne elemente koje lako pronalazimo kod recimo grunge izvođača koji su bili aktivni u istom periodu. Jeff je stvorio nešto drugačije, meko i toplo, sa vrlo laganim mračnim prelivom. Nick Drake mu je donekle sličan, ali bih rekla da je Jeffov glas dosta ekspresivniji.

Pink Floyd verovatno ostaje neprevaziđen (u sferi popularne muzike) ako želimo da slušamo nešto što se dotiče ”ljudskog stanja” u najuniverzalnijem smislu. Kad god preslušavam njihove starije stvari, pogotovo koncert u Pompeji, imam utisak da to uošte nije muzika koju su smislili i snimili ljudi, već nešto što se prirodno desilo, u određenom periodu naše istorije, kao erupcija vulkana ili zemljotres. Upravo zato ih i smatram dobrim primerom transcendentalnog.

Pretpostavljam da je u klasici prosvetljujući efekat muzike češća pojava, ali pošto je dosta retko slušam, ne bih mogla puno da kažem na tu temu. Komplikovana simfonijska muzika mi nikad nije prijala jer kao da nema dovoljno ”praznog prostora” (ako je uporedim sa vizuelnim umetnostima), ali jednostavni koncerti za klavir, violinu, harfu i slično su mi itekako dragi.

Mali Vremeplov & Žanrovi

Volim da se prisećam svojih emocionalnih reakcija na određene pesme i izvođače, u raznim fazama svog života.

Ispod starog kompa u roditeljskoj kući, na brdu CD-a (otkad već nisam čula tu reč!) i dalje negde pri vrhu stoji album Proud Like A God od Guano Apes. I dalje se sećam svog skakanja po sobi dok sam slušala Sandru i njen moćni glas koji se obraćao celoj mojoj generaciji, besnoj i željnoj da razbije sve pred sobom i izgradi nekakav novi put. Sećam se i svoje drugarice iz srednje škole koja je imala običaj da kaže kako moramo da se izbavimo iz ”životne mašine”. Ta faza tinejdž agresije potkrepljene odgovarajućom muzikom mi je posebno draga jer se nikad kasnije u životu nisam osećala toliko samouvereno bez ikakvog razloga. Ceo svet je bio moj, ili je bar delovalo da je tako, a taj privid je bio sasvim dovoljan.

Na istom tom brdu sada već antičkih CD-a leži i neka kompilacija HIM pesama. Kraj srednje škole je bio u znaku gotičara, cigarete su se pušile više nego ikad a Ville Valo i njegov romantični poziv na samoubistvo u Join Me In Death je bio velika poslastica za mene i moje tadašnje drugare darkere. Ne znam šta smo tad hteli od života, ali se jasno sećam koliko sam uživala u slušanju Villeovog seksi glasa dok sam ležala sama u sobi, u mrklom mraku. Imala sam ceo ritual analiziranja i gustiranja njegovog glasa, a posebno sam volela način na koji je udisao vazduh između stihova – pošto je okoreli pušač, to njegovo udisanje je zvučalo hrapavo i tragično, ali na dobar način! Mislim da je Ville zaslužan za to što su mi se otad da nadalje dopadali isključivo mršavi likovi sa dužom kosom.

Dok se prisećam ranih fakultetskih dana, automatski čujem synthpop i nemački darkwave kao soundtrack za bezbroj večeri u KST-u i Akademiji. Tad sam slušala Depeche Mode i Placebo više nego ikad, a DJ Gavra koji je redovno puštao muziku u Akademiji je zaslužan za to što znam i neke poprilično opskurne EBM izvođače. Ovo je period moje mladosti kada sam bila najizgubljenija, a Depeche Mode je bio neutralizator mojih jada – osećala sam se toplije i sigurnije uz njihovu muziku. U društvu desetak godina starije drugarice gledala sam crno-bele Depeche spotove koje je režirao čuveni Anton Corbijn i pokušavala da shvatim (i prihvatim) estetizaciju patnje koja me je tad okruživala sa svih strana, i kroz muziku i kroz ljude sa kojima sam se družila.

Od druge polovine faksa pa sve do sad moj muzički ukus se najviše proširio i obuhvatio raznolike žanrove. Tada nisam više imala nikakav kultni bend niti sam pripadala nekoj konkretnoj subkulturi – verovatno je YouTube zaslužan za tu naglu ekspanziju muzičkog ukusa. Preslušavala sam klasični i psihodelični rok, trip hop, tehno, razne indie stvari, džez i bluz u malim količinama a u posebnim prilikama klasiku, Cohena, ex-Yu hitove ili neke nedefinisane žanrove elektronske muzike koji su bili zgodna pozadina za učenje i rad.

Ovih dana najviše koristim Radio Paradise ili Spotify za izbor muzike, a ako baš naleti neka pesma u koju se zaljubim, obavezno istražim diskografiju tog izvođača.

Ako bi me neko intervjuisao i pitao da preporučim neke manje poznate izvođače koje često slušam, izdvojila bih Black Rebel Motorcycle Club, jer je sve teže naći dobar klasični rok, i Monique Ortiz (Bourbon Princess i A.K.A.C.O.D), ako volite Morphine.

Elektronska Muzika & Rejv Žurke

Moje društvo iz raznih perioda (iz srednje škole, sa faksa, sa posla i slično) većinom voli elektronsku muziku, festivale, rejvove i travu. Što se mene tiče, posle 15+ godina, nisam ni fan ni protivnik takvih stvari – jednostavno mi je vremenom sve to dosadilo. Čak i da više nikad ne odem na rejv, bilo bi mi sasvim svejedno. Nekad me uhvati nostalgija za MDMA-om, ali nikad za muzikom koja je pratila ta iskustva.

Jedno vreme sam na poslu slušala Internet radio, čini mi se da se zvao Digitally Imported, gde je bilo zilion žanrova elektronske muzike pa bih svaki dan odabrala da slušam nešto drugo, prvenstveno iz edukativnih razloga. To je trajalo nekih mesec-dva, a onda sam počela da se osećam isfrustrirano, kao da sam na dijeti niskokaloričnom hranom i da ne dobijam dovoljno hranljivih materija. Počela sam da kombinujem slušanje analogne muzike sa digitalnom kako bih se zalečila, i na kraju sam shvatila da više nemam gotovo nikakvu želju za otkrivanjem nove elektronske muzike. Naravno, ako mi neko nešto preporuči, rado ću preslušati. Glavni problem je to što mi elektronska muzika, u najvećem broju slučajeva, donosi mnogo manje zadovoljstva. Bilo je tu i izuzetaka, ali sve što mi se dopadalo je već potonulo u more zaborava jer se radilo o opskurnim pesmama još opskurnijih izvođača.

Umesto Zaključka

S obzirom da više od godinu dana nije bilo koncerata i svirki u pravom smislu te reči (ne računam par penzionerskih varijanti sa mirnim sedenjem i gušenjem pod maskama), moram da primetim koliko su muzička dešavanja korisna za mentalno zdravlje i koliko njihov nedostatak, na jedan podmukli način, krade životnu radost. Sada je tu samo mutni osećaj bede i frustracije koji dolazi iz nekolicine izvora, a nedostatak svirki je svakako jedan od njih.

Nakon dobrog koncerta se uvek osećam malo povezanije i sa unutrašnjim i sa spoljnim svetom, što je lekovito na sličan način kao i kvalitetni razgovori. Pretpostavljam da se i vi slično osećate, pa stoga jedino mogu da nam svima poželim što više muzičkih dešavanja u skorijoj budućnosti, po mogućstvu već od kasnog proleća ili ranog leta. Do tad, nek svako pleše makar sam za sebe, u nedostatku boljih opcija.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Slike su sa besplatnog stock sajta (unsplash.com).

Comments Off on O Muzici