Priče

O Depresiji: Posle Dve Godine

Depresiji sam već posvetila jedan detaljan tekst pre dve godine, a ovo će biti nastavak sa novim uvidima. U međuvremenu sam poslušala savet da krenem na psihoterapiju i prestala sa korišćenjem psihodelika jer sam izgubila interesovanje za takvu vrstu agresivnog igranja sa sadržajima svesti.

Odmah ću reći da napretka ima i da se trud uložen u razumevanje kako sopstvene depresije, tako i depresije kao mentalne bolesti u širem smislu, donekle isplatio. Konkretni rezultat ovog truda je drastično manje misli o samoubistvu i autodestruktivnih navika. Ono što je ostalo od monstruozne, parališuće depresije je jedna vrsta podnošljivo bolne tuge. Bol koji donosi ova tuga varira od potpuno prigušenog, koji se jedva primećuje, do teškog i tupog koji me ponekad nagna da se sklupčam na podu i krenem da plačem. Pretpostavljam da je to praktičan i efektivan način da se višak tuge nekako izlije u spoljni svet.

I dalje postoje dani kada ne mogu da se pomirim sa time da ću možda morati da provedem još nekih četrdeset godina na ovoj planeti, u telu koje se nezaustavljivo troši i postaje sve ružnije i pokvarenije. Isto tako, užasava me to koliko mi je često dosadno i koliko određene aktivnosti i hobiji kojima pokušavam da se zaokupiram ne uspevaju da me ispune. Recimo, dešava mi se da počnem da čitam neku knjigu i posle pola sata shvatim da mi to ne donosi gotovo nikakvo zadovoljstvo i da se bezveze trudim da ubedim sebe da mi je lepo. Tada ostavljam knjigu, u blagoj panici, i plašim se da počnem da radim nešto drugo, iz straha od ponovnog suočavanja sa istom vrstom nedostatka intelektualnog zadovoljstva.

Najkorisnija stvar koju sam naučila na psihoterapiji je to je neodređena, apstraktna tuga gotovo uvek sofisticirana maska za nešto drugo, mnogo konkretnije, čega se više plašimo. Iako opsesivno razmišljanje o ljudskoj prirodi, smrtnosti i potencijalnoj uzaludnosti svega što radimo svakako utiče na svakodnevno stanje svesti, prevagu odnose opipljivije stvari. Tu bi na prvom mestu bili međuljudski odnosi, a za njima slede zdravstvene i poslovno-finansijske preokupacije.

Uz to, nekad je toliko teško priznati da postoji konkretan problem da je lakše povući se u mutnu, poetičnu tugu. Uvek sam bila sklona toj vrsti ponašanja i moram da ulažem mnogo svesnog truda da ne sabotiram svoj život na takav način.

Međuljudski odnosi su posebno komplikovani i kako sam starija, sve sam svesnija toga koliko je komunikacija u jednom prosečnom partnerskom ili porodičnom odnosu nezadovoljavajuća i koliko lako može da prouzrokuje štetu. Često ne nudimo dovoljno taktičnu ili dovoljno konstruktivnu podršku, i držimo se po inerciji uloge koja je fiksirana i ne zadovoljava emocionalne ili intelektualne potrebe koje se vremenom menjaju. Čini mi se da se ovo najbolje vidi u odnosima roditelja i dece, jer se tu uloge drastično menjaju kako vreme prolazi. U partnerskim odnosima je scenario još kompleksniji jer potrebe više osciluju i to na dosta nepredvidiv način.

Vrlo retko sam se osećala nevoljeno i neprihvaćeno u bliskim međuljudskim odnosima, ali usamljeno jesam, čak jezivo usamljeno, do te mere da sam svoju usamljenost otpisala kao razmaženost i egocentričnost, dakle kao neku vrstu nepristojnog hira. Naravno, to nije rešilo problem i pogoršalo je depresivne epizode.

Usamljenost je, rekla bih, često rezultat nedostatka intimnosti u komunikaciji. Tu mislim prvenstveno na zdravu naviku da umereno često vodimo razgovore za koje je potrebna puna posvećenost. Pošto se redovno osećam izgladnelo kada se radi o ovakvim razgovorima, usamljenost dolazi kao prirodna posledica. A onda, kada se razgovor koji uključuje veliku posvećenost desi, osetim se toliko regenerisano da neću preterati ako kažem da mi se vid privremeno izoštri i smanje se fizičke nelagodnosti koje me u datom trenutku muče.

Imam i konkretan primer za ovo. Pre otprilike dva meseca bila sam u poseti starijoj prijateljici sa kojom sam par sati pričala o problematičnim muško-ženskim odnosima. Ona je podelila sa mnom odlične primere iz svoje mladosti koji ne samo da su smanjili moj osećaj usamljenosti, već su mi i direktno pomogli da donesem odluku kako da se postavim u situaciji koja me je tada mučila. Jasno se sećam tog razgovora jer nije bio nimalo zbrzan. I ona i ja smo bile potpuno bistre glave, bez ičega drugog na umu, kao da imamo neograničeno mnogo vremena samo za taj razgovor. Neverovatno koliko je lekovito to kada nam neko, ili mi njemu, poklonimo svoju nepodeljenu pažnju na par sati! Nakon tog razgovora sam se osećala tako dobro da nisam imala potrebu za jelom punih osam sati. Besciljno sam šetala po gradu celo popodne i veče, srećna što sam dobila tačno ono što mi je trebalo.

Ne mogu da kažem da sam postala ekspert u prevazilaženju usamljenosti, ali ako ništa drugo, psihoterapija mi je pomogla da osvestim to da su neispunjavajući razgovori jedan od važnih okidača moje depresije.

Druga stvar koja mi je pomogla u suočavanju sa depresijom nema veze sa psihoterapijom. Uspela sam da istreniram sebe da se stavim u stanje mirne introspekcije gotovo bilo kad (izuzmimo jedino najgore krize, tada plačem) i posmatram svoje misli i osećanja kao privremene pojave. Iako takav pristup može da se nauči i uvežba kroz meditaciju, ova vrsta meditiranja je vrlo uprošćena, sekularna i nema mnogo veze sa budističkim praksama pa je smatram univerzalno prihvatljivom.

Svest o promenjivosti i prolaznosti mentalnih procesa je korisna svakome, a u slučaju depresije je posebno spasonosna. Iako u poslednje vreme imam vrlo malo suicidnih misli, čak i kada se pojave, ne obraćam posebnu pažnju na njih, a isto važi i za druge sulude ideje koje mi prolaze kroz glavu kada se osećam veoma loše. Ako takvim mislima ne poklonim posebnu pažnju, izblede nakon par sati i manje me ranjavaju, a nekad se i iznenađujuće brzo rasprše, u roku od desetak minuta. Sa druge strane, ako podlegnem iskušenju i dopustim najbolesnijim mislima da evoluiraju u čitave romane, postaću toliko iscrpljena da ću morati da se ispružim na prvom kauču ili podu, šta god mi je najbliže, i sklopim oči dok čekam da horor prođe. Ovakvi ružni scenariji su mi se dešavali jedno vreme i sećam se par dana kada sam na poslu morala da legnem na pod u toaletu (nije bilo drugih opcija zbog hitnosti) i pokušam da zaustavim divljajuće suicidne misli. Nažalost, tada sam previše ozbiljno shvatala svaku svoju misao i htela da je istražim do kraja, što baš i nije dobar pristup.

S obzirom da se sa depresijom redovno suočavam počevši od svoje šesnaeste godine a sada mi je trideset i pet, više je i ne posmatram kao bolest sa kojom se jesam ili nisam izborila. Pre bih rekla da sam se navikla na činjenicu da je količina mentalne higijene koja mi je potrebna da bih dobro funkcionisala jako velika. Verovatno ću do kraja života morati natprosečno mnogo da se trudim da budem dobra kako prema sebi, tako i prema drugima.

Na kraju krajeva, to nije toliko tragično, a i čini mi se da postaje lakše vremenom.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *