Priče

Triptih Iz Autobusa

Danas je autobus brzo došao, što se retko dešava. Takođe, moje omiljeno sedište je bilo slobodno, a to je još veća retkost.

Autobusi i trolejbusi u Beogradu imaju sličan raspored sedišta i jedino na kome volim da sedim je ono koje nije u paru i pritom je smešteno ispred reklamnog panoa. Pošto mi je u tom slučaju pano tačno ispred nosa, dobro služi kao oklop koji mi omogućava lični prostor. Vožnja na taj način postaje udobnija, a prisustvo ljudi ume da bude gotovo neprimetno.

Zagledala sam se u reklamu koja je danas bila na panou. Mislim da je nisam viđala ranije.

Zgodna meleskinja pluta na dušeku, u morskom plavetnilu koje je ustvari plava pozadina u studiju. Pažljivo sam promatrala devojku na slici, od lica pa do nožnih prstiju. Sve je bilo u najboljem redu – glatka zlatasta koža, toliko fina da poželim da je pogladim, duge ruke i noge, male ali lepe grudi i tanak struk sa blago vidljivim rebrima. Struk mi se posebno dopao – nisam ljubitelj punijih modela i volim kada se naziru kosti. Obratila sam pažnju i na devojčinu gustu talasastu kosu, izrazito bistre oči i usne razmaknute taman toliko da se vide lepi zubi.

Radilo se verovatno o reklami za turističke aranžmane u zimskim mesecima, kada svima nedostaje more. Nisam se potrudila do pročitam tekst, iako su slova bila velika, bela i u čitljivom fontu. Nastavila sam da gledam devojku sve dok zasićenje njenom lepotom nije preraslo u neku vrstu dosade. Pokušala sam da zamislim kako izgleda jedan njen prosečni dan. Verovatno provodi najviše vremena u Kaliforniji, Njujorku ili negde u Francuskoj. Puno foto sesija i bezbroj poziva na piće od strane raznih muškaraca. Vratila sam pogled na njeno lice, ali je bilo na čudan način neprobojno – nisam nikako mogla da zaključim o kakvoj se ličnosti radi. Zagledala sam se u njene oči, tražila bilo kakve naznake emocija ili lične istorije, ali nije išlo.

Pogled je krenuo da mi klizi na desno, ka ivici panoa, gde je bila čista plava boja, bez teksta i bez fotografija.

Tu me dočekao odraz mog lica, mutan i potonuo u plavu boju, ali ipak raspoznatljiv. Pre par godina, posle trideset i trećeg rođendana, krenula sam da izbegavam gledanje svog odraza jer je sopstveno lice počelo sve manje da mi se sviđa. Istini za volju, nikad mi se mnogo nije ni dopadalo. Odraz koji sam ugledala u panou mi se svideo jer je skrivao mnogo a isticao samo par detalja. Jasno se videla jedino duga kosa, blago čupava, u jesenjim bojama, i zakrivljena linija od širokih jagodica do uske brade. Oči i usne bile su prozirne i ostavljale su utisak tek započete skice.

Odraz je mogao da pripada i mladoj i zreloj osobi – bio je dovoljno zbunjujući. Sve od dvadeset do četrdeset bi moglo da bude u igri. Bila je lepa ta neizvesnost prouzrokovana manjkom detalja.

Pogled je nastavio da mi klizi dalje desno, preko plave ivice panoa, do šipke za koju se držala jedna ružna šaka.

Radilo se o debeloj muškoj šaci, izrazito neprivlačnoj, čak vulgarnoj. Takvu ruku je najlakše bilo zamisliti kako se na svadbi gura do velike tacne sa pečenjem i grabi puno prasetine. Sa zanimanjem sam gledala debele prste kako pritiskaju šipku – tetive, vene i kosti bile su praktično nevidljive, potpuno uronjene u sloj masnog tkiva. Bilo je nečega tužnog u tom potpunom nedostatku telesne sofisticiranosti.

Vlasnik ružne šake stajao je iza panoa. Videla sam krajičkom oka njegov veliki stomak kako se podiže i spušta dok diše, a onda se malo nagla kako bih mu pogledala lice. Nije primetio da sam ga odmerila. Imao je pedesetak godina a crte lica su mu išle uz izgled šaka, ali ipak nisu bile vulgarne. Bilo je tu više nekakve neosetljivost ili rezigniranosti. Možda se ovaj čovek probija kroz život bez naročitog bola, kao bager u ljudskom obliku, i dobro izvršava svoju funkciju šta god ona bila.


Vratila sam pogled na levu stranu panoa, kod meleskinje.

Sveža lepota nepoznate devojke, moje prozirno lice oivičeno tamnom linijom kose i debela šaka su se sada spojili u neskladnu ali zanimljivu kompoziciju. Nastavila sam da je gledam, poklanjajući pažnju svakom detalju. Svetlucava koža, kao pesak sa komadićima stakla, tonula je u plavi papir sa bledim ženskim očima i usnama, da bi izronila u obliku mesnate, dlakave muške ruke.

Prestala sam da posmatram ovaj slučajni triptih i zamislila sebe na odmoru, na plaži, upravo sa ovo dvoje ljudi – sa devojkom sa postera i muškarcem iz autobusa. Ne znam o čemu bismo pričali i šta bi se dešavalo među nama, ali sam ubeđena da bi to bio odmor za pamćenje. Nešto retko, nelogično, i donekle prelepo.

Izašla sam iz autobusa sa stidljivim osmehom, zamišljajući taj odmor koji se neće desiti, ali koji me svejedno zabavlja.

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *