Priče

O Lepoti, Instagramu I Nesreći

Odavno sam već htela da pišem o ovoj paklenoj trojci, ali sam to odlagala prvenstveno iz osećaja srama i bespomoćnosti. Iako mi je mučno da pišem o negativnom uticaju Instagrama na svoj svakodnevni život i misli, ipak ću pokušati da dam okvir ovoj specifičnoj vrsti moderne nesreće.

Pre nekih par meseci sam shvatila da se nikad ranije nisam osećala ovoliko neadekvatno u fizičkom smislu. Čim bih ujutru ugledala svoje još pospano lice u ogledalu, osetila bih otrovnu kombinaciju prezira, prekora i razočaranosti. Vrlo zanimljivo, ali čak ni u najgorim tinejdž danima kada sam imala problema sa bulimijom i umerenim aknama nisam osećala ovakvu vrstu posramljenosti i ogromnu želju da napravim sa sobom nešto, ne znam više ni sama šta, što bi me pretvorilo u lepše stvorenje. Koliko lepše bi bilo dovoljno lepo da povratim mir i više ne razmišljam o svome licu kao nečemu što me živcira? Nažalost, mislim da bi bilo teško naći granicu i da bi se moguće intervencije otele kontroli kada bih imala više novca.

Kako je sve ovo počelo? Dosta podmuklo, uz pomoć Instagram reklama za estetske korekcije zuba. Nisam im pridavala posebnu pažnju pošto nikad nisam mnogo ni razmišljala o estetici zuba, kao osoba sa sasvim prosečnim zubima, ni preterano lepim ali ni ružnim. Kako to obično biva, u moru glupih reklama sa loše urađenim fasetama ili krunicama u snežno beloj boji na kakvu se pale gastarbajteri i starlete, našla bi se i pokoja reklama za suptilne ali majstorske korekcije zuba koje su izgledale jednostavno prelepo, kao prirodni zubi osobe sa zavidno dobrom genetikom. Pošto me lepota u raznim oblicima raduje, nisam mogla da izbegnem fascinaciju dobrim zubarskim radovima, ali ta fascinacinja se jako brzo preokrenula u opsesiju, pa potom frustraciju. Toliko sam zamrzela svoje nesavršene zube da jednostavno nije bilo puta nazad. Da skratim priču, ova drama sa zubima je trajala vrlo dugo i koštala me toliko novca, živaca, bola, i u krajnjoj liniji štete zubima mnogo više nego što bih uopšte želela da priznam. Jednostavno, bila sam potpuno nemoćna pred željom da dobijem jednu ekskluzivnu lepu stvar.

Naravno, Instagram me obasipa i reklamama za sve moguće anti-aging intervencije na licu i telu. Žena od 35 godina je odlična žrtva, najranjivija, jer upravo tada kreće panika. Pojačana svest o fizičkom propadanju i tome koliko mlađe žene lepše i svežije izgledaju postaje svakodnevni šamar u lice. Pokušavam da izbegnem reklame i slike pre i posle intervencija, ali nekad mi jednostavno ne uspeva, zbog prevelike slabosti na fizičku lepotu. Slučaj je potpuno isti kao sa estetskom stomatologijom – ima puno loših radova, gotovo smešnih, ali postoje i prelepe transformacije koje gledam sa najdubljim divljenjem i pokušavam da osmislim kako da rasporedim budžet i priuštim sebi nešto od toga.

Sećam se da sam kao klinka i student mrzela svoje obraze i u jednom trenutku otišla na konsultacije za uklanjanje masnog jastučeta iz donjeg dela obraza, ali su me nekako urazumili da to ne radim, i drago mi je što nisam. Žensko lice sa ispijenim obrazima počinje da izgleda tužno i staro u srednjim tridesetim. Sada moji obrazi više nisu problem, štaviše, čak su lep i mladolik ukras, ali je zato nezadovoljstvo podočnjacima postalo toliko nesnosno da sam krenula da istražujem sva efektna i finansijski prihvatljiva rešenja za eliminaciju podočnjaka. Na kraju sam se zadovoljila sa skromnih 1ml Juvéderm filera, što je zaista malo popravilo situaciju, ali ne do kraja.

Šta mislim o svom licu posle korekcija zuba i podočnjaka? Osećam se manje ružno kada se ugledam u nekom ogledalu ili izlogu, ali je zato počeo da mi smeta nos i povremeno gledam koliko koštaju korekcije vrha nosa. Reklame su već krenule da iskaču i svakodnevno mi ispiraju mozak.

Juče mi je bilo preko glave svega toga, naterala sam se da prestanem da pratim nekolicinu estetskih hirurga i čvrsto obećala sebi da neću da operišem nos.

Velika vezanost za fizičku lepotu je relativno česta stvar, pogotovo kod žena, i žalosno je koliko monstruozne razmere može da poprimi kod određenih osoba. Iako sebe ne svrstavam u kritičnu kategoriju, mogu da kažem da sada razumem žene koje su se potpuno izgubile tragajući magično rešenje za brisanje godina sa svog lica i tela. Razumem do kraja paniku, strah, očaj i neprihvatanje promena koje se neumitno dešavaju. Sve to ume užasno da zaboli. Nekad mi se dešava da osetim konkretan, oštar fizički bol u grudima ili stomaku kad vidim svoje lice pod lošim osvetljenjem. Ne znam ni kako to da opišem, to bedno stanje neproduktivnog besa usmerenog prema starenju. Svaki otpor je smešan, ali džabe, kao luda životinja u kavezu koja juri svoj rep, ne mogu da se smirim.

Nisam sigurna na koji način vezanost za lepotu može da se kontroliše i smanji, ali svakako može da se analizira. I upravo analizirajući sopstveni slučaj, došla sam do zaključka da sam mnogo tradicionalnija osoba nego što imam običaj da se predstavljam i da delim potpuno iste strahove sa ženama koje ne smatram nimalo sličnim sebi. Osećam se bukvalno dužnom da budem lepa koliko god je to moguće i finansijski izvodljivo, jer mi to donosi osećaj nekomplikovane, lako dostupne prednosti. Pošto sam dosta nesigurna u vrednost svoje ličnosti i smatram da nisam previše postigla u smislu karijere i generalno svoje pozicije u svetu i društvu, taj dodatni adut lepote je neka vrsta utehe, džoker karta koja je korisna u određenim okolnostima. U mom konkretnom slučaju ulogu igraju i drugi faktori, kao što je mlađi partner, jer mi je itekako stalo da ne izgledam jadno i staro kraj mlađeg muškarca.

Problem je što lepota ne može biti karta za ceo život, zbog čega i nastupa panika u srednjim tridesetim. Naravno, ne smatram da treba zanemariti brigu o fizičkoj lepoti, vrlo daleko od toga. Patologija se tiče opsesivne vezanosti isključivo za mladalačku lepotu iz dvadesetih, ono što nam vrlo brzo izmiče i troši se, i za šta ne bi trebalo da se držimo u grču jer jednostavno nema smisla.

Volela bih da izađem iz ove trenutne krize kao do kraja zrela žena koja se pomirila sa starenjem i u međuvremenu nije napravila haos od svog lica putem nepromišljenih intervencija. Nisam sigurna da li ću uspeti da se izvučem iz ovog stanja sama ili uz nečiju pomoć, ali drago mi je da sam podelila ove muke sa vama. Pišite mi ako se slično osećate ili ako ste trajno prevazišli pomenute strahove – značiće mi!

Do sledećeg posta,

vaša J.

Izvori slika:

Sve su iz privatne arhive i sa besplatnog stock sajta unsplash.com.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *